Amerika

Vladati u paklu: Croatian translation of “To reign in hell”

Nemoguće je poznavati dobro bez lošeg, kao što znaju oni koji odvoje vremena za promišljanje o ovakvim ezoteričkim temama. Postoji stanje u sredini, stanje bez kritičkog razmišljanja gdje ništa ne znači puno, ali osoba koja mnogo razmišlja o ovome eventualno otkrije neku vrstu osobne entropije: pošto su sve odluke jednake ovom srednjem stanju, nema nikakvog smisla donositi bilo kakve odluke. Možete ostati u toj struji i pustiti sve da prolazi. Naravno, u ovakvom stanju, ne postoji nagrada za neko postignuće.

Naposlijetku, donoÅ¡enje odluka nas definira. Od najjednostavnijih izbora kada odlučujemo očistiti kuću i bolje organizirati naÅ¡ način života, do većih izbora, kada se borimo za svoje ideale i principe, izbori nas čine živim jer u njima iskoriÅ¡tavamo kapacitet života. Ovaj kapacitet je u najjednostavnijem obliku pokret, a u najsloženijem obliku kretanje kroz svijet ideja. Osjećamo se živim kada naletimo na neki izbor i kada donesemo ispravan. Osjećamo se mrtvima kada bježimo od ovih izbora, čak i ako smo “zadovoljni” sa naÅ¡im toplim domom, autom, video-igrama, pornografijom i koriÅ¡tenjem jednokratnih paketića brze hrane.

Izbjegavajući ovo srednje stanje, mi živimo donoseći odluke prema onome što je dobro i izbjegavajući odluke koje su loše. Kao i sve kategorije i kritička mišljenja, one postoje u spektru jednostavnih dobara poput nadmoći čiste kuće u odnosu na prljavu rupu, do onih kompleksnih, poput preferiranja društva koje ne propada u odnosu na ono koje nam dopušta ekscese u uživanju. Naši izbori su podučeni od našeg znanja o onomu što je dobro, ili o onom što završava na način koji je koristan za nas i od onog što je loše, ili o onom što proizilazi iz lošije organizacije i nekorisnijih aspekata. Nered je drugi oblik entropije koji je fatalan kako za društvo tako i za pojedinca.

Naše poznavanje dobrog i lošeg u cijelosti ovisi od našeg iskustva, iako dolazimo sa već programiranom određenom količinom znanja. Zmije su većim dijelom loše, u našem genetskom naslijeđu, i ovisno od toga odakle su potekle naše obitelji, mogu postojati i druge iskonske želje i strahovi. Nijemci izgleda vole red i urednost iznad svega, dok Talijanu topli dom sa dobrom hranom predstavlja sami vrh. Ono što dijelimo sa svima koje nije naučeno je znanje da će neke stvari završiti dobro, dok druge neće. Ako poznajemo sebe, dobijemo duboki osjećaj nelagode u nama ako smo upleteni u neku stvar za koju sumnjamo da će se loše završiti.

Pitamo se da li je i naÅ¡ svemir naučio pomoću iste metode, budući da naÅ¡e misli i njihovo sazrijevanje toliko sliče procesima u prirodi, bilo da se biljke stvaraju od kružnih plinova, ili da se vrste prilagoÄ‘avaju generalnim principa prema specifičnim okoliÅ¡ima. NaÅ¡a najviÅ¡a razmiÅ¡ljanja mogu zamisliti prazninu toliko apsolutnu da ona uopće nije prazan prostor, nego odsustvo u svemu, koja je u nekom trenutku zbog rutinske pogreÅ¡ke mogla prepoznati svoja dva posebna dijela i tako stvoriti “prostor” tako da bi oba mogla postojati. Da li je svemir sačinjen od miÅ¡ljenja? Svakako se čini da djeluje na takav način.

U “Izgubljenom raju” Johna Miltona su najljepÅ¡i anÄ‘eli napravili “PogreÅ¡ku” i pobunili se protiv Boga koji sve vidi, te su stoga prognani u Pakao, dijeleći postojanje na Raj i Pakao i njihovo srediÅ¡nje područje, smrtni prostor vremena i tijela koji je poznat kao “život na zemlji”. Sotona, zajedno sa svojim suborcima, u ruÅ¡evinama razmiÅ¡lja o svojoj sudbini sa čvrstinom junaka grčke tragedije. “Bolje je vladati u paklu”, zaključuje on, “nego služiti u raju.” Od pogreÅ¡ke se stvara novi život i od Sotoninog pada se dolazi do važnosti ovakvog izbora i kroz pogreÅ¡ku se svemir proÅ¡irio.

Kada se vratimo iz naÅ¡e prostrane zamisli u stvarnost naÅ¡e sadaÅ¡njosti, možemo vidjeti paralelnu konstrukciju: bez odreÄ‘enih znanja, nismo u stanju znati Å¡to će se dogoditi u budućnosti. Dijete neće postati zabrinuto ako ljudi oko njega uzimaju metamfetamine, jer to postaje “normalno” u djetetovom iskustvu, na sličan način dijete može biti podučeno da živi oko bilo koje populacije ili ponaÅ¡anja, ali to ne znači da će takva ponaÅ¡anja zavrÅ¡iti dobro ili loÅ¡e. Isto tako, mi koji smo odrasli u odreÄ‘enom druÅ¡tvu ga poznajemo kao “normalnog” i moramo aktivno odrediti važnost druÅ¡tvenih pricipa i djelovanja u odnosu na to kako će se oni zavrÅ¡iti.

Ali naše iskustvo nas ograničava i u ovom vidimo mudrost pakla. Većina odraste u običnosti i ne postavlja pitanja, nego prihvaćaju društeve poraze kao normalne te čine sve da ih izbjegnu. Manje od jedan posto ljudi zanima trenutni smjer u kojem društvo ide ili njegov budući učinak. Među ovima, samo nekolicina su tražili ili vidjeli pakao i ostali dovoljno prisebni da ga analiziraju.

Naravno, pakao ima mnoge oblike. Neki nađu pakao na bojištu, drugi u nesređenoj obitelji, a neki u zločinu ili ekonomskoj propasti. Drugi ga suptilnije nalaze u ljudskim odnosima. Osvojite nagradu, dobijte promaknuće, stvorite umjetničko djelo ili postanite slavni i odjednom ćete shvatiti da vam se prijatelji počinju osvećivati. Ili se pretvarati, očekujući da ih častite, a da ih nije briga šteti koju će nanijeti vašoj kući. U mirnim trenutcima poslije ovakvih situacija, kada začuđeni um pokušava shvatiti situaciju, dođete do otkrića da drugi ljudi mogu biti motivirani osvetom, malodušnom zavišću, pa čak i jednostavnom parazitskom željom za krađom.

Budući da smo vidjeli pakao stvoren od ljudi, ili čak i pakao koji nam pojedinac može nanijeti, postajemo kritičniji o svakoj potencijalnoj radnji. NaÅ¡a sfera dobrih očekivanja je potresena, ali slično kao Å¡to je i Sotona u otkrivanju pakla pronaÅ¡ao odreÄ‘enu slobodu, otkrivamo da smo otpali od druÅ¡tva zbog iluzije. Ne vjerujemo viÅ¡e je sve dobro bez obzira kako djelujemo. Kroz učinak užasa i shvaćajući isprazne i lažne motivacije drugih, shvaćamo da smo ne samo u kontroli nad naÅ¡im životima, nego da nema zagarantiranih stvari koje će same od sebe dobro zavrÅ¡iti–prije da će se zavrÅ¡iti užasno, budući da mnogi od vladajućih osoba imaju isti osvetoljubivi pogled kao i drugi u kojima smo otkrili novi pakao.

Isto kao Å¡to i neiskusni Sotona nije mogao znati moć vlastitog izvora, jer nikad nije imao priliku da uprska stvar i bude prognan u pakao, moderni ljudi su neiskusni i ne poznaju pakao. Oni ne poznaju istinsku depresiju, strah i užas jer imaju zamjenska iskustva zadovoljstva i boli u sustavu koji se ne mijenja–iako taj sustav odgaÄ‘a sve svoje najveće katastrofe kao Å¡to i zagaÄ‘uje okoliÅ¡, stavlja kriminalce u zatvor, ispuÅ¡ta toksični otpad u oceane i postavlja nesposobne ljude u vladu. Ljudi postaju uzbuÄ‘eni zbog promjene posla i depresivni zbog pokvarenog automobila. Ali da li se susreću sa stvarnim užasom ili pobjedom, prilikom za promjenu ne onih dogaÄ‘aja unutar njihovih života, nego u formi samog života?

Osoba ne može gledati u strukturu stvari dok ne upozna pakao. Iza vidljivog i trenutnog postoji način na koji elementi situacije djeluju da bi je učinili trajnom. Vidjeti pakao znači da ove stvari donose negativnost. Vidjeti pakao znači željeti znati da jedini način da ju izbjegnemo predstavlja suočavanje s ovim teškim, složenim, ali i nagrađujućim nevidljivim strukturama. Svaki idiot može odalamiti napadajućeg vuka po glavi, ali koliko nas može shvatiti da uništavanje lovnog područja tjera vuka na nas? Ili uočiti grešku koja ne napada izravno poput vuka, ali izostavlja potrebne stvari, postavljajući temelj budućoj propast. Vidjeti pakao znači shvatiti, poput Sotone, da je vidljivo samo dio onoga što moramo uzeti u obzir.

Shvatiti pakao znači vidjeti da se moramo suočiti s nevidljivim svijetom. Ne možemo isključivo postojati u vidljivom svijetu, gdje su nam prezentirani opipljivi koncepti, te mi glasamo za njih, ili ih kupujemo, ali nikad ne mijenjamo strukturu društva. Vidljivi svijet je ono što ljudi stvaraju jedno drugomu, sa riječima, simbolima i zastavama. Nevidljivi svijet je buduća posljedica njihovih namjera sprovedenih u djela. Nevidljivi svijet je ono što će utvrditi razliku između Raja i Pakla dugo prije nego ih posljedice prošlih odluka prizovu.

Kritično razmišljanje, ili sposobnost analiziranja složenih ideja gdje ne postoje podržavajuće ideje (linearnost), nego ravnoteža svih pogleda koja uravnotežava sve druge (arhitektura), je najrjeđa od svih osobina na svijetu. Ono zahtijeva mislioca koji posvećuje vrijeme i energiju prema razumijevanju, ali također zahtijeva viziju o dovoljnoj količini pakla kako bismo željeli raj. Nije iznenađujuće da su nas naši najbolji mislioci, pisci, vođe i umjetnici upozoravali da je naše društvo put prema paklu i mnogi ponavljaju ove riječi i ne mijenjaju ništa od svoga ponašanja ili političkih stavova. Oni nisu vidjeli pakao, jer je pakao nevidljiv dok se ne počnu osjećati posljedice. Za one koji rano predvide ove posljedice pakao stiže ranije.

Pradavni ljudi su smatrali kritičko miÅ¡ljenje za inteligenciju. Oni su znali da se, uz dovoljno vježbe i upućivanja, granično inteligentni ljudi mogu učiniti “inteligentnima” u užem području s nekoliko taktika koje treba primijeniti. Možete naučiti gotovo svakoga da bude računalni programer, jer se većina “razmiÅ¡ljanja” odnosi na odgovaranje na varijacije već poznatih slučajeva i pamćenja koje omogućava nalaženje odgovarajućeg dijela kao rjeÅ¡enja. To je poput stavljanja odgovarajućih oblika u odgovarajuće rupe. NaÅ¡i pametni ljudi danas su linearni mislioci singularne funkcije, ili djelomične inteligencije koja im omogućava usavrÅ¡avanje u nekom području bez imalo kritičkog razmiÅ¡ljanja i zbog ovog razloga oni ne prepoznaju pakao. Njima se pakao mora pokazati i zbog ovoga se naÅ¡i autori i mislioci sve viÅ¡e trude da im pakao pokažu.

Ipak oni koji mogu napraviti put od raja ignorantne nesvjesnosti (moderni način života) do shvaćanja ne samo osobne tragedije nego i lošeg dizajna civilizacije koja vodi u neizbježni budući pakao, će iskusiti promjenu u životu. Nevažne brige nestaju. Zjapeća provalija između percepcije i stvarnosti koja će nas progutati postaje očigledna u svemu što vidimo. Kada ona izblijedi, postajemo naviknuti na trpljenje situacija koje su tako loše formirane da je jasno da će loše zavriti, ali većina ljudi bezumno ide prema njima. Oni ne poznaju pakao, bio on vidljiv ili nevidljiv.

Nasuprot naÅ¡im proizvodno-orijentiranim medijima, koji nam pokuÅ¡avju učiniti privlačnim različite vrste pakla (rat, geto, sodomija, droga, AIDS) zbog njihovog nedostatka pravila, oni koji su iskusili pakao će imati drugačiji pogled. Oni će željeti pobjeći od toga, jer razumiju da iako je iskustvo pakla revolucionarno, življenje u njemu nije–ono je zamorno i u dnevnom trpljenju i u znanju njegovog sigurnog pada. Ljudi koji su vidjeli pakao teže traženju mudrosti u tradicionalnim obiteljskim ulogama, u neopipljivim zadovoljstvima poput kreativnosti i znanja, i napuÅ¡tanju grada kako bi razmiÅ¡ljali o nevažnosti ispod bezgrančinog neba. Oni su vidjeli pakao i shvaćaju da naÅ¡ moderni raj vodi k njemu, stoga moraju pobjeći.

Ali naravno, za većinu je kasno. Oni nemaju vremena, nemaju dovoljno mozga, ili znanja, da bi vidjeli pakao, a kamoli nevidljivi pakao. Zbog toga u našem društvu je 90% ljudi nesvjesno, a 8% je zauzeto profitirajući od pakla, dok ih je tek 2% zabrinuto. Pravi pakao je danas lako izbjegavati, jer su ljudi zabrinuti zbog vidljivog pakla poput rata ili anarhije. Naše društvo, naravno, kao sve-uključujuće mjesto ima predrasude protiv genija, jer geniji ne samo da ne trebaju uključivost, nego se i opiru naporima da ih normaliziraju. Društvo prezire one koji se uzdignu iznad gomile jer su takvi i socijalno i birokratski nezgodni za objasniti drugima. Zbog ovoga tako malo glasova govori o paklu koji nas očekuje, ali su zato ovakvi glasovi obično najpametniji i najiskusniji.

Nekome tko je iskusio pakao svijet se najviÅ¡e proÅ¡iruje na dva izbora: izbor za nastavak kretanja prema paklu, ili izbor da se krene negdje drugdje. Za one koje nisu vidjeli pakao, ideja pakla–“slobode” za tinejdžerskog, samo-podilazećeg Sotonu u Raju–se čini privlačnom. Ali za one koji su ga vidjeli, pakao ne samo da nije primamljiv, nego ni rijedak. On je svakodnevan. Sloboda pakla i nesvjesnost raja vode do istog mjesta, koje se zove propast, a namjera iskusnog je izbjegavati i jedno i drugo. Kao Å¡to je svemir prepoznao svoju vlastitu prazninu, a Sotona vidio svoje poraze kao osloboÄ‘enje, mi možemo naći osloboÄ‘enje u gledanju u pakao bez treptanja, a onda čvrsto odlučiti da odaberemo drugi put.

Our gratitude to “Draugdur” for this translation.

|
Share on FacebookShare on RedditTweet about this on TwitterShare on LinkedIn